Zakoni nedorečeni, zviždači nezaštićeni

Zakoni nedorečeni, zviždači nezaštićeni

Autor: Tomislav Kvesić

diplomirani novinar, samostalni stručni suradnik u FZ MIO/PIO je potencijalan budući član našeg tima.

Milan Vukelić, inženjer i uposlenik  Zavoda za izgradnju Banja Luke, ubijen je 6. studenoga 2007. godine, nakon što je u javnost iznio određene podatke o mogućim kriminalnim i koruptivnim radnjama u tom Zavodu. Do danas njegovo ubojstvo nije rasvijetljeno. Počinitelj(i) i mogući naručitelji, nisu otkriveni. Vukelić je ubijen eksplozivnom napravom podmetnutom u njegov automobil, a da apsurd bude veći, sve se dogodilo u neposrednoj blizini sjedišta MUP-a Republike Srpske.  Samo dva dana prije nego će biti ubijen, Vukelić je u medijima govorio o sumnjivim, višemilijunskim poslovima tog zavoda i grada Banja Luka. Možda nije prvi, no, Vukelić je zasigurno najpoznatiji zviždač u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

U vrijeme njegova ubojstva ni na jednoj od mnogih razina bh vlasti, nije postojalo zakonsko rješenje o zaštiti zviždača.  Više od trinaest godina nakon toga, stvari nisu puno bolje, iako bi bilo nepošteno reći da nije učinjeno ništa.

Parlamentarna skupština Bosne I Hercegovine, donijela je, 7. listopada 2013. godine, Zakon o zaštiti osoba koje prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine [1], a na snagu je stupio 1. siječnja 2014.  U članku 2. navedenog zakona definirani su pojmovi korupcije, prijavitelja korupcije (zviždača) te se definira zaštićeno prijavljivanje. Zakon će tako reći da:

 a) korupcija je svaka zlouporaba moći povjerene državnom službeniku, uposleniku, savjetniku, izabranom ili imenovanom dužnosniku koja može dovesti do privatne koristi te osobe, domaće ili strane fizičke ili pravne osobe. Korupcija posebice može uključivati izravno ili neizravno traženje, nuđenje, davanje ili prihvaćanje mita ili neke druge nedopuštene prednosti ili njenu mogućnost, čime se narušava primjereno obnašanje bilo kakve dužnosti, ili ponašanje očekivano od primatelja mita. Korupcija je i povreda zakona, drugoga propisa, kao i nepravilnosti u radu i prijevare koje ukazuju na postojanje korupcije;

b) zviždač je osoba koja je zaposlena u institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim osobama koje osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, koja zbog opravdane sumnje ili okolnosti na postojanje korupcije u bilo kojoj instituciji Bosne i Hercegovine u dobroj vjeri podnese prijavu odgovornim osobama ili institucijama u skladu s ovim Zakonom;

Prva i osnovna manjkavost ovog zakona, promatrano iz kuta potrebe za zaštitom zviždača, jest činjenica da se odnosi samo na institucionalnu razinu Bosne i Hercegovine, te ga je zasigurno potrebno proširiti na način da obuhvaća i sveru privatnoga. Najbolji dokaz manjkavosti navedenog zakona ogleda se u izjavi koju je za AlJazeeru dao Hasim Šabotić ravnatelj Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije BiH. Inače navedena agencija prema odredbama državnog zakona, dodjeljuje status zviždača prijavitelju korupcije te skrbi o njegovoj zaštiti od štetnih posljedica te prijave koju može snositi kod poslodavca. Šabotić je, naime, prošle godine, kazao da je više od dvadeset osoba, od kada je donesen Zakon na državnoj razini, podnijelo zahtjev za dodjeljivanje statusa zviždača, no, taj status je odobrena za samo njih sedam. Razlog zašto ostalima navedeni status nije odobren leži u činjenici da se na njih Zakon ne odnosi.

Četiri godine nakon državne razine, a deset godina nakon ubojstva Milana Vukelića, Zakon o zaštiti osoba koje prijavljuju korupciju donesen je i Skupštini entiteta Republika Srpska. Pored propisane interne zaštite, Zakon iz RS-a, za razliku od državnog, ne predviđa specijalizirano vanjsko tijelo koje bi imalo ulogu zaštite zviždača, nego se potencijalni prijavitelji korupcije upućuju na sudove. Pored toga, prema mišljenju stručnjaka, Zakon RS-a ima i drugih manjkavosti poput sužene definicije same korupcije, ali i ograničenih rokova za podnošenje prijave i stjecanja zaštite. Uglješa Vuković iz Transparency international BiH ističe da je sam rok problematičan iz više razloga, no, prvenstveno zbog činjenice da osobe koje prijavljuju korupciju vrlo često bivaju izložene raznim pritiscima te im je često potrebno dodatno vrijeme da se odluče na sudski proces. U tom pogledu, rokovi često znaju proteći te smo imali više slučajeva osoba koje nisu uspjele ostvariti sudsku zaštitu upravo iz razloga proteka roka. Pored toga, zakoni koji tretiraju srodne oblasti, poput Zakona o zabrani diskriminacije, propisuju dulje rokove za prijavu, stoga smo i tražili da se kod izmjena zakona vodi računa o tome i produlji rok, navodi Vuković.  S druge strane Zakon Republike Srpske nije se, poput državnog, ograničio samo na institucije države, nego obuhvaća i privatne tvrtke, pa se može reći da su stanovnici tog bh entiteta barem u formalno-pravnom smislu obuhvaćeni ovim zakonom.

Za razliku od njih, sličan zakon na području Federaciji još uvijek nije usvojen, iako je  rješavanje ovog problema jedan od 14 ključnih prioriteta u Mišljenju Europske komisije o aplikaciji Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji. Nedostatak političke volje, koji utječe na mnoge segmente života, pa tkao i približavanju BiH europskim integracijama, prvenstveni  je razlog što ni ovo, kao ni brojna druga zakonska rješenja, nisu još ugledala svjetlo dana.

Pored nedovoljne i neučinkovite pravne zaštite prijavitelja korupcije, nije odveć začuđujuća činjenica da se mali broj građana odlučuje prijaviti korupciju, iako je prema percepciji na korupciju Bosna i Hercegovina visoko na nepopularnim ljestvicama.

Iako, na sreću, primjeri kao što je onaj Milana Vukelića, nisu toliko česti, zviždači se u pravilu susreću s nekim oblikom progona na radnom mjestu, što dodatno obeshrabruje one koji imaju određena saznanja o počinjenim djelima korupcije. Emir Mešić, uposlenik Uprave za neizravno oporezivanje BiH, u javnost iznio podatak da je više od polovice novca, od ukupnih 330 milijuna KM, prikupljenih na osnovu parkiranja na carinskim terminalima u zadnjih desetak godina, završilo na računima privatnika. Nakon toga protiv Mešića su pokrenuti disciplinski postupci. Iako je obrazloženje iz Uprave za neizravno oporezivanje da navedeni postupci nisu vezani za njegovu prijavu korupcije te da bi isti bili vođeni i da nije bilo prijave, rijetko tko u BH javnosti vjeruje u takvu slučajnost.

Nerijetko se događa da slučajevi korupcije, odnosno sumnjičenje za istu dobiju nacionalnu ili političku dimenziju, pri čemu se akteri ili osumnjičenici opravdavaju da im se vrše podmetanja po političkoj ili nacionalnoj osnovi. Takva obrazloženja nisu rijetka ni u slučaju optužbi za najteža kaznena djela, čak i ratne zločine, pa kada se tome svemu pridodaju činjenice o neučinkovitom i rijetko neovisnom pravosudnom sustavu, poražavajuće činjenice o vrlo malo broju onih koji se usuđuju prijaviti korupciju, ne trebaju nikoga iznenadit.


[1] http://www.ccbh.ba/pravilnik/zakon-tekst/?title=zakon&lang=hr